Pjesma „Sviraj, da plačem“ (muzika: Roman Butina; tekst: Dane Bičanić; vokal: Mladen Starešina) pripada plejadi onih sentimentalnih melodija za slušanje i ples, bez kojih se u to vrijeme (1971. godine) nije mogla zamisliti nijedna igranka (plesnjak) u tadašnjoj Jugoslaviji. Posebno je pjesmu volio muški pol, jer je bila pogodna za "stiskavac", drugo ime za ono što je sa plesne pozornice najavljivano kao "dame biraju".
Sentimentalnu atmosferu upotpunjavao je sjetni glas pjevača i zvuk "organe" (tako su se nazivale male prenosive orgulje, najčešće „Tigar“ i „Farfisa“), sa puno eha i hala. Uz odjeke talasa s mora koji su zapljuskivali hrid, i strogu privrženost mladih civilizaciji i kulturi, muzika u hotelima na Jadranu nije se mogla zamisliti bez „organe“, solo, ritam i bas gitare i bubnjava (još smo daleko bili od sintisajzera).
Davno je to bilo; jedva da još postoje živi svjedoci tih zbivanja, ali pouzdano znam da se taj sentimentalni "štimung" među mladim ljudima nikada više neće vratiti! Razlika je u mentalitetu: tadašnje generacije nisu se stidjele emocija (muškarac plače zbog izgubljene ljubavi); današnje (posljeratne) generacije stide se svega što je nekada bilo normalno (stide se da budu "mlakonje", stide se da budu kulturni i vaspitani, da redovno idu u školu i da budu dobri đaci, da vole i da budu zaljubljeni, stide se da piju bezalkoholna pića); ne stide se jedino siledžijstva i vršnjačkog nasilja i ono karakteriše i mladiće i djevojke (čak i dječake i djevojčice), i obrazovne ustanove i mjesta za zabavu. Takvo stanje je u svim „banana“ državicama nastalim na prostorima bivše Jugoslavije. Eto, što smo željeli, to smo i dobili!